Prodajom djevojčica starijim muškarcima roditelji zbog siromaštva legitimiraju pedofiliju, prešutno participirajući u njoj. Tako su djeci, umjesto obrazovanjem i igrom, dani ispunjeni prisilnim seksualnim odnosima i drugim oblicima nasilja
Zaštita djevojčica od seksualnog iskorištavanja je gorući problem s kojim se međunarodna zajednica hitno mora uhvatiti u koštac. Iako se prava djeteta svakodnevno krše na mnoge i raznolike načine, sve podjednako bešćutne, među monstruoznijima je prisila na sklapanje braka.
Riječ je o široko rasprostranjenoj praksi, ponajviše u zemljama južne Azije i Afrike. U Europi, pak, najveća opasnost djevojčicama prijeti u Albaniji, Rumunjskoj, Bugarskoj, Mađarskoj i Poljskoj. Zastrašujuća je spoznaja da ih na udaju, u pravilu, primoraju vlastiti roditelji, ponekad vođeni tradicijom i religijom, a češće financijskim razlozima. Prodajom kćeri u dobi od jedanaest, dvanaest godina značajno starijim muškarcima, roditelji na rubu očaja uslijed siromaštva i nemogućnosti prehranjivanja obitelji, de facto legitimiraju pedofiliju, prešutno participirajući u njenoj realizaciji. Tako su djevojčicama, umjesto obrazovanjem i igrom, dani ispunjeni prisilnim seksualnim odnosima često u kombinaciji s ostalim oblicima nasilja. Izložene su i povećanom riziku rane trudnoće zajedno sa svim komplikacijama do kojih ona može dovesti uključujući, nerijetko, i smrtni ishod. Pod prijetnjom batina pa i oduzimanja života, prisiljene su ropski služiti i zadovoljavati požudu neprivlačnih staraca koje moraju nazivati svojim muževima iako ih do braka nisu niti vidjele, a kamoli zavoljele i u odnosu na koje ne mogu osjećati ništa drugo doli strah i odvratnost.
Osramoćena i ostavljena
Djevojčica Aracely iz Gvatemale, s 11 je godina prodana 34-godišnjem muškarcu. Neki bi rekli da ju možemo smatrati “sretnom”, uzimajući u obzir da je jednako tako mogla biti prodana i muškarcu starijem od 50 ili 60 godina. Pa ipak, malo je tu sreće. U četvrtom mjesecu trudnoće muž ju je ostavio tvrdeći da dijete, koje je ovo drugo dijete nosilo u svojem tijelu, nije njegovo. Budući da je činom napuštanja moralno osramoćena, nije se smjela vratiti svojoj obitelji da ne ukalja i njihov ugled. Tako je s 14 godina Aracely postala samohrana majka. Njenu je tužnu priču fotografski ispričala Stephanie Sinclair u sklopu projekta “Too Young to Wed” (“Premlada za udaju”). I to je tek jedna od stotina milijuna istih ili sličnih priča. UNFPA, agencija UN-a koja se bavi poboljšanjem reproduktivnog zdravlja, zaustavljanjem nasilja u intimnim vezama te sprječavanjem dječjih brakova, izvještava kako se u zemljama u razvoju svaka deveta djevojčica uda prije navršene 15. godine. Prema podatcima UNICEF-a, svake godine 15 milijuna djevojčica, među kojima nije mali broj onih koje su navršile tek deset godina, stupa u brak. Ali tragedija tu ne prestaje, djeca koju rode nastavljaju samoreproducirajući krug siromaštva, zlostavljanja, slabog ili nikakvog obrazovanja, loše zdravstvene zaštite i obespravljenosti. To posebno vrijedi za žensku djecu ovih djevojčica. Zato su Ujedinjeni narodi postavili cilj zakonske zabrane dječjih brakova u cijelom svijetu do 2030. godine. Iz današnje se perspektive njegovo ostvarenje čini vrlo neizvjesnim.
Vršnjačka ženidba
Ima još jedna forma zlostavljanja, koja se osobito često prakticira u romskim zajednicama širom Europe, u Hrvatskoj najviše u Međimurju. Riječ je o vršnjačkoj ženidbi djece, najčešće u dobi od četrnaest, petnaest godina. I ma kako im bilo teško kročiti kroz život ionako prepun predrasuda i diskriminacije, to što su oboje djeca ovakve brakove čini malčice manje užasnim u usporedbi s prodajom kćeri ostarjelim pedofilima. Više od polovice Romkinja u Hrvatskoj do 18. godine života već ima dvoje, troje djece, a čak sedam posto se uda i prije 14. godine. Ukoliko djevojčica nema prethodna seksualna iskustva, obitelj mladoženje će za nju isplatiti dvije do tri tisuće eura, a ako nije “nevina” iznos će biti tek 400 eura. Zbog brige o djeci i kući, čak 40 posto će ih prekinuti obrazovanje ostajući bez završene osnovne škole i bez realne šanse za poboljšanje životnih uvjeta. Kako u toj dobi ni dječaci niti djevojčice nisu ni tjelesno ni psihički zreli, kao niti financijski sposobni za partnerski odnos i roditeljstvo, Obiteljski zakon zabranjuje sklapanje ovako ranih brakova. Nije jasno zašto ih država u praksi tolerira. Ukoliko treba odmjeriti važnost očuvanja običaja unutar neke etničke zajednice i njene kulturne autonomije u odnosu na dobrobit djeteta s druge strane, dileme ne bi smjelo biti. Uostalom, zar je običaj jači od zakona?
Ali ova praksa nije rezervirana samo za romsku zajednicu. 2009. godine mediji su prenijeli priču o jemenskoj dvanaestogodišnjakinji Favziji, koja je umrla pri porodu, nakon što je tri dana u strašnim mukama pokušavala istisnuti dijete. Otac ju je udao u dobi od jedanaest godina, u čemu jemenska vjerska i običajna tradicija ne vidi ništa sporno. Ali mi vidimo. Takvom okrutnom praksom grubo se krše prava djeteta, dovodi u pitanje njihovo tjelesno i mentalno zdravlje pa i sam život te ih se onemogućuje u ostvarivanju maksimalnih životnih potencijala. Ali nema mjesta nadmenoj europocentričkoj oholosti jer ni europski zakonodavci često nisu dovoljno senzibilizirani u odnosu na žrtve nasilja. Tako, primjerice, Malta propisuje da otmičar neće biti kazneno gonjen ukoliko, nakon nasilnog oduzimanja slobode otmicom, oženi svoju žrtvu.
Trgovina ljudima, pogotovo djecom, u svim bi državama svijeta trebala biti tretirana kao teško kazneno djelo i zločin protiv čovječnosti. Njome se drugom čovjeku oduzimaju ljudska prava i najteže povređuje dostojanstvo. Prije pune 62 godine, na Općoj skupštini UN-a 1959. donesena je Deklaracija o pravima djeteta, a 1989. možda i najznačajniji dokument u provedbi dječjih prava, Konvencija o pravima djeteta koju su potpisale gotovo sve zemlje svijeta. Ovim se dokumentima svoj djeci jamče jednaka prava na život, brigu, slobodu mišljenja i izražavanja, na privatnost, zaštitu od zlostavljanja, zdravstvenu zaštitu, obrazovanje, odmor i igru te mnoga druga prava. Ako dopustimo dječje brakove ili pred njima samo zatvorimo oči praveći se da ih ne vidimo, ako ih pokušamo opravdati argumentom nemiješanja u specifičnosti i autonomiju pojedinih kultura, religijskih običaja i tradicije, hoće li išta od ovih prava preostati? Do kada će institucije društva pa i one međunarodne kontrole provedbe pravnih obveza, dopuštati najbrutalnije zlostavljanje djece u formi seksualnog ropstva? Riječ je o 25 tisuća novovjenčanih djevojčica na dan. Svakog dana.
“Roses are red, violets are blue, you are eleven and I’m sixty two.”
Autor Vesna Rajnović
