Društvo & problemiRegionVijesti

ŽENE U JAVNOM PROSTORU: Kako se suprotstaviti nasilju

Twitter već nekoliko dana doslovno gori od objava žena iz cijele Hrvatske i okolnih zemalja zajedničkog govornog područja, u kojima javno iznose svoje najmračnije tajne o traumama proživljenih seksualnih zlostavljanja. Ali i muškaraca koji im pružaju podršku, iskazujući spremnost da se i sami angažiraju u zaustavljanju ovog uznemirujućeg a, čini se, vrlo raširenog ponašanja.

Sve je počelo kad je riječka novinarka i aktivistkinja Marinella Matejčić, angažirana u Udruzi za ljudska prava i građansku participaciju PaRiter, pokrenula temu #ženeujavnomprostoru koja je naišla na odličan odaziv javnosti i preko noći postala viralnija i od koronavirusa. Riječ je o hashtagu osmišljenom kao virtualno okupljalište na kojem će žene međusobno dijeliti iskustva s uznemiravanjem i zlostavljanjem, uglavnom seksualnog karaktera, te tako prekinuti kulturološki usađen zavjet šutnje o ovoj mučnoj temi. Sudeći prema količini objava, mogli bismo zaključiti kako su rijetke žene, ako uopće i postoje, koje nisu doživjele niti jednu formu nasilja ili ga, možda, samo nisu prepoznale. Ovdje je primarno riječ o seksualnom uznemiravanju u javnom prostoru, ali kako o njegovoj rasprostranjenosti i učestalosti nemamo nikakvih dostupnih istraživanja, valja nam pogledati kakva je situacija s nasiljem u privatnom prostoru.

Poražavajuće statistike

Odmah treba upozoriti da su statistike poražavajuće. Rezultat prvog istraživanja o nasilju nad ženama u Hrvatskoj, provedenog 2004. godine, govori nam da je preko 20 posto žena (svaka peta žena) pretrpjelo fizičko nasilje od svojeg partnera, oko 25 posto žena (svaku četvrtu ženu) partner je protivno njihovoj volji prisilio na spolni odnos, a kad je riječ o rastavljenim ženama podaci su, očekivano, još nepovoljniji. Tako je više od 50 posto žena (svaka druga) u braku dobilo šamar, a oko 35 posto (svaka treća) i jače udarce šakom ili nogom, preko 20 posto je bilo premlaćeno s težim tjelesnim posljedicama, a oko 25 posto je doživjelo i suprugovu prijetnju oružjem. Iako su podaci u našem dijelu Europe generalno lošiji nego na europskom sjeveru ili zapadu, treba reći da niti jedno društvo nije potpuno imuno na nasilje. Tako je istraživanje provedeno 2009. godine u Velikoj Britaniji užasnulo javnost podatkom da čak 20 posto muškaraca smatra kako je potpuno u redu udariti ženu ili djevojku.

Pitanje nasilja je, u osnovi, uvijek pitanje moći. To je, možda, i najjasnije kad se radi o seksualnom nasilju koje uvijek ima obilježje želje za dominacijom i pokoravanjem druge osobe vlastitoj, ponekad samo imaginarnoj, nadmoći. Živimo u kulturi u kojoj, u mnogim segmentima života, još uvijek postoje vrlo izražena dvostruka mjerila. To se očituje i u odabiru odgojnih strategija kojima pripremamo za život djevojčice i dječake. U mnogim se obiteljima kćeri još uvijek odgajaju kao “drugotne”, one koje moraju imati razumijevanja za slabosti muškaraca i koje će znati udovoljiti njihovim željama ne pitajući za svoje. Još bi uvijek mnogi, primjerice, smatrali pretjeranom reakciju žene koja bi se usprotivila, a ne nasmiješila, komentaru poslovnog kolege na račun njenog dobrog i privlačnog izgleda, dodirivanju njene odjeće uz priču o tome kako voli materijal od kojega je načinjena, upornom ponavljanju želje za zajedničkim odlaskom na piće nakon posla unatoč ženinom odbijanju pa čak i uličnom dobacivanju posve nepoznatih muškaraca o ženinom seksipilu koji ih ne ostavlja ravnodušnima. Sve se to još uvijek smatra duhovitim, simpatičnim i, u konačnici, prihvatljivim na način da bi žena gotovo trebala biti sretna što ju muškarci uopće primijećuju i što ih njena pojava seksualno uzbuđuje. Kulturološki joj se sugerira da to shvati kao kompliment svojoj ljepoti i privlačnosti. Ali, možda je došlo vrijeme da razmislimo o promjeni strategija i obiteljskog i institucionalnog odgoja kao i da onim muškarcima koji to sami ne razumiju, jasno ukažemo na višeslojnost međuljudskih odnosa koji su u stvarnosti puno suptilniji no što se čine jednodimenzionalnom umu, pa je tako moguće da ista rečenica bude kompliment, ali i zlostavljanje, ovisno o kontekstu u kojem je izgovorena i ovisno o tome tko ju izgovara.

Pronaći adekvatnu formu

Senzibiliziranju o svim ovim aspektima problema javni diskurs može itekako pomoći. Pa ipak, nismo sigurni da je pisanje o vlastitim traumatičnim iskustvima na način da ih se eksplicitno opisuje (kako je to učinjeno u većini objava) adekvatno. Ono svojom neposrednošću i plastičnošću opisa može pomoći da se problem sućutno doživi i osvijesti, kao što nudi i utjehu svim onim sirotim ženama koje, grizući se u samoći, osjećaju krivnju što su silovane misleći da su same, nekom svojom rečenicom, pogledom ili načinom na koji su bile odjevene, izazvale nasilnika. Tješi i spoznaja da čovjek, u svojoj patnji nije sam i da se zlo ne događa samo njemu pa javni govor o problemu, i u tom aspektu, ispunjava svrhu. Šutnja gotovo nikad nije rješenje. S druge strane, s priličnom vjerojatnošću možemo pretpostaviti da nije mali broj tih istih ili sličnih zlostavljača o kakvima žene pišu, a koji ove “ispovijedi” koriste kao seksualni stimulans. Naime, eksplicitno opisivanje samog čina zlostavljanja i nemoći žene nad kojom je nasilje izvršeno, nasilniku ponovno daje moć kao što mu daje i materijal da to, u svojim mislima, iznova iskoristi za seksualno zadovoljenje. Toga bi trebala biti svjesna svaka žena koja odlučuje s javnošću podijeliti intimu svoje patnje.

Vesna Rajnović za Analiziraj.ba

Povezani članci

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.

Back to top button