DijasporaKolumne & Osvrti & StavoviVijesti

Svjedočenje jednog Bosanca kao skromni doprinos priznanju bosanske nacionalne manjine u R. Austriji

Početkom osamdestih nas nekoliko odličnih učenika srednje škole iz Donjeg Vakufa, bili smo odabrani da putujemo u Beograd o trošku škole na čuveni slet koji se održavao 25. maja na stadionu JNA.

Bio je to i poslije Titove smrti nastavak spomena i obilježavanje njegovog
rođendana. Šetali smo nas trojica školskih drugova zadivljeni Beogradom.

Tokom dana posjetili smo robnu kuću „Beograđanka“. Na odjelu ploča i kaseta gdje smo prebirali po pločama, prodavačica čuvši naš način govora ushićeno je rekla: „Evo nama naših Bosanaca“.

To je bio prvi put da sam negdje izvan Bosne dobio taj „pridjev“ i počeo razmišljati o načinu kako nas iz Bosne vide drugi. Ne trebam ni napominjati da u to vrijeme nas trojica smo bili različitih religijskih pripadnosti i narodnosti. To se tada tako podrazumijevalo.

Bili smo radosni što smo prepoznati po načinu govora i još više što smo prozvani jednim imenom-Bosanci.

Nikako drugačije nas nisu nazivali niti tokom služenja JNA sredinom osamdesetih. Mi Bosanci uvijek smo se grupisali i nije bilo bitno kako se ko zove osim da je „naš“ – Bosanac. Znaju to svi oni koji su služili JNA.

Živeći u Sloveniji devedesetih sam se ponovo uvjerio da mi koji smo iz Bosne i bez obzira na podjele koje su se desile tokom rata u BIH, smo za Slovence svi isti. Slovenci imaju jedan lokani izraz kada govore o nama i kažu „Un Bosanc“- ko biva „Onaj Bosanac“.

Kada ih pitaš za ime njegovo kažu:„Un Đuro“… Poznati naš glumac se tokom trata preselio u Sloveniju i znam-čuo sam-vidio i svakodnevno komunicirao sa ljudima slovencima i uvijek je bilo isto – „Un Đuro Bosanc“.

Svi smo mi za ljude u Sloveniji Bosanci bez obzira na vjeru ili narodnost. I TO JE ISPRAVNO.

Imao sam privilegiju da tri godine zaredom, dva puta godišnje u Sarajevu organizujem konferencije za vođe. Bile su to prije svega konferencije za obuku vjerskih vođa na kojoj su uzeli učešće pripadnici svih crkava i vjerskih zajednica. U par navrata su bili prisutni i gosti iz OHR-a BiH.

Organizacija konferencije je bila kompletno podržana od jednog divnog čovjeka, Austrijanca, pastora Gerharda Kisslingera iz Beča. Pastor Kisslinger je bio glavni predavač tokom ciklusa i materijalno podržao cjelokupni projekat.

Tokom izuzetno korisnih predavanja jedna stvar je „parala“ uši. Termin „Bosnian leaders“.

Često je koristio taj izraz i napominjao da je ovo konferencija za „bosanske lidere“. U razgovorima sa njim sam shvatio da vođe iz Austrije nas posmatraju kao jednu cjelinu i jednu naciju.

Religijske, političke i vođe raznih korporacija iz svijeta u državljanima BiH vide jednu naciju – Bosanci. Uvjerio sam se u ovo i prilikom raznih konferencija i putovanja širom Evrope.

Bio sam gost predavač na jednoj konferenciji u mjestu Bürmoos blizu Salzburga. Prevodilac mi je bila jedna starija gospođa koja je rekla kako je ona izbjeglica iz Srbije tokom Drugog svjetskog rata i da je ponosna što može biti prevodilac jednom prijatelju BOSANCU.

Iznova sam se uvjerio da je pojam „Bosanac“ izraz za naciju prepoznatu u svijetu i jedini ispravan način prepoznavanja cjelokupnog bosanskog korpusa koji dolazi iz BiH.

Družeći sa sa Austrijskim državljanima BH porijekla svi su sa ponosom isticali svoj identitet – Bosanac.

Bosanci u Austriji su više od stoljeća pokazali svoju privrženost novoj domovini ne zaboravljajući svoje bosanske korijene. Svjesni su da svojim smislom za humor, oštroumnošću, poštivanjem Ustava, zakona i načina života u Austriji i nadasve marljivošću se odužuju za gostoprimstvo u novoj domovini.

Treće ili četvrte generacije Bosanaca u Austriji vrijedno rade, strpljivo uče i doprinose razvoju cjelokupnog društva na blagoslov svim državljanima Austrije međusobno se poštujući te poštujući sve nacije i nacionalne manjine koje žive na tlu Austrije.

Priznanje bosanskog jezika u Austriji je istorijski veličanstven čin. Svi koji su doprinijeli tome zaslužuju posebno mjesto u povijesnim knjigama jer su prepoznali trenutak i pravovremeno reagovali kako bi danas svi Bosanci u Austriji imali privilegiju da u školama uče i izučavaju bosanski jezik.

Zahvala pripada i austrijskim vlastima jer su potvrdili ono što
je ustvari bilo očigledno – Bosanski jezik kao jezik bosanske nacije ili u ovom slučaju jezik bosanske nacionalne manjine.

Ostaje još jedan krupak korak na putu „kompletiranja“ cilja-priznanje bosanske nacionalnemanjine.

Ljudi koji rade na ovom grandiozno važnom projektu nesebično daju sebe u svrhu ostvarivanja cilja. Mi koji ih podržavamo možemo dati svoj doprinos na razne načine – materijalno, u molitvama, u lobiranju i aktivnim učešćem u projektu.

Usudit ću se primjetiti jednu stvar. Često puta velike ideje i ljudi koji su se borili za njih nisu nailazili na razumijevanje kod drugih ljudi. Mnogi bi rekli da je i ova ideja ludost.

Ovdje prije svega mislim na negatore Bosne i svega što je bosansko. Jedan uman čovjek, židovski pisac i teolog je govorio kako „Bog izabra lude da posrami mudre“ jer ludost u ljudskim očima je mudrost u Božijim ne samo kada govorimo o vjeri nego o životu uopće i o veliki idejama koje mnogi omalovažavaju, osporavaju i otvoreno se protive njima i onima koji ih sprovode u djelo.

Borba koja se odigrava – proces priznavanja bosanske nacionalne manjine u Austriji nije samo puka ideja nego fakat, istorijski čin, pravda i logični slijed svjedočenja prisustva i budućeg življenja Bosanaca u Austriji.

Činom priznanja bosanske nacionalne manjine svi Bosanci u Austriji bi konačno dobili status koji im pripada. Sadašnje generacije bi imale satisfakciju zbog pobjede u utakmici koja traje treću deceniju.

Sadašnje i buduće generacije bi uživale blagodeti priznate nacionalne manjine sa svim pravima koje im pripadaju i mogle nastaviti institucionalno i na svaki drugi bogougodan način doprinositi napretku svoje nacije, cjelokupnog nacionalnog bića i svih državljana u Republici Austriji.

Vjerujemo da će se priznanje bosanske nacionalne manjine desiti uskoro i da ćemo svi, i u BiH i širom svijeta radovati se uspjehu postignutim ustrajnošću i argumentovanim dokazima boraca za ovaj povijesno najbitniji projekat za austrijske državljane bosanskog porijekla.

Ovo će, po mom skromnom mišljenju proizvesti i „domino efekat“ priznanja bosanske nacionalne manjine i širom Evrope i Svijeta.

Neka tako bude!


Dr. Nermin Begović
Rođen 1966. u Travniku.
Školovao se u Sarajevu, Mostaru, Novom Sadu i Osijeku.
Zaposlen u međunarodnoj humanitarnoj organizaciji.
Radi kao koordinator za općine Bugojno i Gornji Vakuf – Uskoplje
.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Pogledajte i ovo...
Close
Back to top button