Šta pišu drugiVijesti

Hvali Putina, drži se Zapada!

Zašto se obožavatelji ludih diktatora ne sele u Rusiju, nego u Njemačku i Irsku?

HRVATI su se većinom ujedinili oko osude ruske invazije na Ukrajinu. Osuda Rusije je jedan od rijetkih konsenzusa desnice i ljevice u Hrvatskoj, premda neki pojedinci pokušavaju relativizirati pitanje otvorenog rata u Ukrajini. Standardno se koriste šuplje argumentacije u pokušaju prešutnog odobravanja Putinovog režima, odgovornost za rat pokušava se svaliti na Ukrajinu, EU i SAD te se sugerira da se Rusiji trebalo dopustiti da s Ukrajinom radi što želi.

Nažalost, s tim pojedincima se slaže dio građana.

Istodobno se malo tko iz Hrvatske iseljava u države poput Rusije, u kojima autoritativno vladaju diktatori, korupcija cvjeta, a ljudska prava i slobode su u najboljem slučaju samo mrtvo slovo na papiru, najčešće ni to.

Iako se kunu u totalitarne režime i despocije poput Putinove Rusije, kada odlučuju (ili bi odlučivali) gdje će se preseliti u potrazi za boljim životom, gotovo svi odabiru liberalne demokracije Zapadne Europe poput Njemačke, Austrije i Irske. Slave autoritativne režime, ali ne bi htjeli živjeti u njima.

Prema nekim podacima, izvan Hrvatske živi četiri milijuna Hrvata ili potomaka prijašnjih iseljenika iz Hrvatske, razasutih po cijelom svijetu. Prema podacima Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, najviše potomaka Hrvata je u SAD-u (1.2 milijuna), Njemačkoj (500 tisuća), Argentini (250 tisuća), Australiji (250 tisuća) i Kanadi (250 tisuća).

Prema nedavnom popisu stanovništva, Hrvatska je pala na 3.89 milijuna stanovnika, 400 tisuća manje nego 2011. Dio pada se odnosi na negativni demografski prirast, tj. više umrlih nego rođenih, ali se veći dio odnosi na ljude koji su se iz Hrvatske iselili.

A iseljava se najviše u zemlje Zapadne Europe – Njemačku, Austriju, Irsku, Švicarsku, Nizozemsku i druge. Malo tko je otišao u Rusiju ili Bjelorusiju. Čak i oni koji se kunu u genijalnost Putina i dobrohotnost Lukašenka ne odlaze živjeti u zemlje kojima oni vladaju.

Oni će tvrditi da je to zbog toga što je standard u tim zemljama loš. Prosječna plaća u Rusiji je tek oko 500 eura, a Bjelorusiji oko 400 eura, iako zavisno o regiji može biti i veća. Argument o standardu stoji, ali bi se trebali zapitati zašto države s autoritativnim režimima nemaju jaka gospodarstva.

Za to će vjerojatno okriviti SAD i EU te njihov navodni ekonomski imperijalizam koji uništava sve države koje se ne pokoravaju njihovom diktatu. Sve da i jest tako, postoje mnoga tržišta na kojima zemlje s autoritativnim režimima mogu plasirati svoje proizvode, primjerice u Kinu. Ali čak i Kinezi preferiraju trgovati i poslovati s ekonomskim imperijalistima iz SAD-a i Europske unije. (Branimir Perković, Index.hr)

Načelo nepovredivosti državnih granica

Da li se načelo o nepovredivosti državnih granica može održati kao suštinska vrijednost naše civilizacije? Ako ne može, nasilje je zagarantirano kao buduća povijest čovječanstva. Ključni donositelji odluka u svjetskoj politici su, u najvećoj mjeri, svjesni aksiomatske vrijednosti teritorijalnog integriteta suverenih država, koji je, već daleke 1975. godine snažno promoviran na Konferenciji o evropskoj sigurnosti i suradnji, održanoj u glavnom gradu Finske – Helsinkiju. Tada je usvojen Završni akt Konferencije u kojemu je, između ostaloga, stajalo i ovo: “Države sudionice (evropske zemlje, Kanada i SAD, op.a.) uzajamno potvrđuju da su sve njihove granice kao i granice svih država u Europi nepovredive, pa će se stoga sada i ubuduće suzdržavati od povrede tih granica. U skladu s tim, one će se također suzdržati i od svakog zahtjeva ili samog čina prisvajanja ili osvajanja dijela ili cijelog teritorija bilo koje države sudionice.”

Gotovo pola stoljeća kasnije, možemo potvrditi da je taj kriterij o nepovredivosti granica postao dio evropske političke kulture, civilizirajući momenat u hladnoratovskom i posthladnoratovskom svijetu. Na upravo završenom, prestižnom minhenskom panelu o svjetskoj sigurnosti, i predsjednica SAD-a Kamala Haris istakla je neporecivu vrijednost “nenasilnog mijenjanja nacionalnih granica” kao doktrine koja je omogućila Evropi da uživa “neviđeni mir i prosperitet u sistemu izgrađenom nakon Drugog svjetskog rata.” Geopolitička arhitektura suvremene Evrope počiva na toj premisi – granice se ne mogu mijenjati silom, a budući da se uglavnom mijenjaju ognjem i mačem, fenomen mirnog češko-slovačkog razdruživanja ostaje izuzetak koji se teško može ponoviti bilo gdje u Evropi, tako da ga u memoriji evropskog ljudstva treba sačuvati samo kao čudesni eksces a bilo koje nove dezintegracijske pokušaje valja sasjeći u korijenu, bilo da je riječ o Ukrajini, Bosni ili podjeli Kosova. (Nerzuk Ćurak, Tačno.net)

DOK INSTITUCIJE NAVODNO ISTRAŽUJU: Nikle Hifine pumpe i skladište za kerozin na Dobrinji

Žurnal je pratio aktivnosti građana Dobrinje koji su pokušali spriječiti izgradnju terminala u strahu za zdravlje svoje djece. Detaljno smo opisali brojne neregularnosti koje su pratile izdavanje dozvola, a u čemu su učestvovali načelnici, ministri i direktori.

U trenutku izdavanja urbanističke saglasnosti – a bio je januar 2020. godine (manje izmjene uslijedile su u martu) – projekat nije imao okolinsku dozvolu, što je neporecivo kršenje zakona. Drugi problem, a koji nadležni ignorišu, jeste to što se lokalitet na kojem se gradi kompleks nalazi u okviru Treće vodozaštitne zone izvorišta Sarajevsko polje.

Upozoravali smo i na brojne veze između predstavnika kantonalnih vlasti i investitora – kompanije Hifa-Oil.dnan Delić je u Vladu KS-a imenovan na prijedlog Naroda i pravde, partije na čijem je čelu Elmedin Konaković. Udruženje Eko akcija objavilo je fotografiju na kojoj Elmedin Konaković sjedi u društvu Kenana Ahmetlića, zamjenika generalnog direktora i člana Uprave Hifa-Oil. Kenan Ahmetlić je sin Izudina Ahmetlića, vlasnika kompanije Hifa-Oil.

To nije jedina veza Naroda i pravde i kompanije Hifa-Oil. Venan Hadžiselimović je izvršni direktor u kompaniji Hifa-Oil i član Povjereništva Naroda i pravde Tešanj.

Ministar saobraćaja u Kantonu Sarajevo Adnan Šteta (SDP) je do januara prošle godine bio direktor maloprodaje kompanije Hifa Petrol d.o.o., kompanije u vlasništvu Hajrudina Ahmetlića, brata Izudina Ahmetlića. (Branka Mrkić-Radević, Žurnal)

 Imam doma puno knjiga

Imamo doma puno knjiga, nekoliko hiljada bespotrebnih, ali dragocjenih dijelova života. Ima ih svugdje, na policama po zidovima, u kutijama po kantunima stana, dobar dio eno stoji u memljivoj drvarnici, uz uvezene knjižurde tekstova iz 15 godina postojanja Ferala, pa mi je palo na pamet da zamolimo gradsku vlast za neki podrum kako bismo tamo smjestili svoju zbirku, he, he, mogli bi se prodat kao neki zaslužni građani, novinari, a i neke smo knjige napisali. Eh, mrmljamo tako, dok sa zavišću gledamo kako stanoviti Frka, šef kabineta premijera, u Zagrebu dobiva veliki podrum u kojega će smjestiti svoje knjige i izreske iz novina koji se tiču domovinskog rata. Koje je sjeckao dok je ratne dane provodio po nekim inozemnim sinekurama i za koje eto nema mjesta u stanu od 96 kvadrata kojega mu je država dala da u njemu „prostrano“ živi samo sa suprugom. No kako taj podrum nije bio baš pogodan za smještaj dragocjene dokumentacije, prostor je uređen, naravno o trošku građana u iznosu od blizu 60.000 eura. A kada se našem Frki, dok zadubljen proučava neki dokument, božeprosti pripiša, što je posve prirodno, neće valjda odlaziti u obližnji stan, nego je zato tu ugrađeno i pristojno kupatilo, kakvo dolikuje jednom važnom hadezeovcu. (Heni Erceg, Mladina)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back to top button