Kolumne & Osvrti & StavoviPsihologijaVijesti

PROBLEM TRAJNOG IDENTITETA: NA ŠTO MISLIMO KAD KAŽEMO “JA”?

Ne umiremo samo kao biće u cjelini, nego se smrt svakodnevno događa našim najsitnijim dijelovima. Unatoč tome, ako se ne dogodi nešto radikalno, naše promjene ostaju nevidljivo male

Jedno od zanimljivijih pitanja uopće jest ono koje postavlja Alisa u Zemlji čudesa, gledajući se u ogledalu: “Da se, možda, noću nisam promijenila? Čekaj da promislim jesam li bila ista kad sam jutros ustala. Malo se sjećam da mi je bilo nekako drugačije. Ali ako nisam ista, sljedeće je pitanje – Tko sam onda, zaboga?”

Svakodnevno razmišljamo i govorimo o sebi intuitivno pretpostavljajući kako je samorazumljivo da to “sebe”, o kojem pričamo, i postoji. Osjećamo vlastite potrebe i sklonost k njihovom zadovoljenju do te mjere da nema čovjeka kojemu bi egoizam bio potpuna nepoznanica. Tko će se pobrinuti za nas, ako to ne učinimo sami, pravdamo se. Kad netko kaže štogod ružno o nama, osjećamo se povrijeđeni i spremno ćemo uzvratiti napad braneći svoje “ja” od mučkog provokatora. Ali, nije li prilično nejasno na čemu se temelji ova vrlo ostrašćena predodžba vlastitog “ja”?

“Kad kažeš ‘jesam’, prijatelju Khemako, što podrazumijevaš pod tim ‘jesam’? Kažeš li ‘jesam’ za tjelesni lik ili za nešto različito od njega? Kažeš li ‘jesam’ za osjećaj, predodžbu, izraz volje, svijest, ili za nešto različito od toga?”, pitao je Buddha. Pretpostavimo kako bi većina ljudi odgovorila da  se “jesam” odnosi na svijest ili na cjelinu tijela i svijesti u prostorno-vremenskom kontinuitetu. Problem je u tome što ovo “ja” zamišljamo trajnom kategorijom. Postoji li zaista takav kontinuiran i trajan identitet koji bi ukazivao na istovjetnost nas od prije deset, dvadeset i više godina s nama sadašnjima? Kad razmišljamo o djetinjstvu, čini nam se da taj mali čovjek i jesmo i nismo mi sami.

Živjeti beskompromisno

A tek ona čudna osoba koje se sjećamo iz vremena puberteta, puna elana, spremna popraviti svijet i živjeti beskompromisno. U međuvremenu je taj čudak pristao na mnoge kompromise, a elan je splasnuo iako je svijetu promjena potrebnija nego ikad. Ali, na te kompromise nije pristala ona osoba koje se sjećamo iz puberteta, nego netko tko je već bio malo drugačiji, onaj čudni revolucionar nikad ne bi pristao. I naše tijelo se mijenja, sve više na način koji nas sve manje usrećuje, gubeći pomalo zategnutost i ljepotu forme koju je imalo u naponu snage. Osjećaji su nas tijekom godina višestruko oblikovali; svakim zaljubljivanjem, strahom, razočaranjem ili uzbuđenjem prestali smo biti ljudi koji smo bili prije toga. Naše nade i želje, očekivanja, radosti i bojazni više nisu isti. I to je razumljivo, čak štoviše, bilo bi poražavajuće da, nakon toliko godina, i dalje imamo pubertetske snove, bilo bi to kao da u međuvremenu nismo niti živjeli.

Uz sve to, još i neprekidno zaboravljamo, ali i saznajemo ponešto novo te tako niti u mislima nismo isti. Intelektualne sposobnosti opadaju, sve se teže prisjećamo podataka kojima smo ranije suvereno baratali, koncentracija slabi. Nedostatke donekle kompenziramo iskustvom uvjeravajući sebe da je ono dragocjenije od znanja. I tako, summa summarum, gledajući nekadašnjeg i sadašnjeg sebe, čudimo se ideji da bismo ovo što smo sada i onaj stari znanac, na isti način oboje bili mi, a opet istovremeno intuitivno osjećamo da to nije niti netko drugi. Platon je smatrao da zabludu trajnosti postojanja stvara ime. Primjerice, rijeku zovemo Sava pa nam se čini kako je stalno ista, kao i njeno ime. Zapravo voda, koju sad dodirujemo, više nikad neće protjecati kao što će se neprekidno mijenjati i intenzitet vodenog toka, vodostaj, oblik i širina korita i štošta drugo. Tako nije moguće dvaput ući u istu rijeku, kaže Heraklit, jer ni rijeka, niti mi, više nismo isti. U svakom se trenutku cjelokupna stvarnost promijeni – vjetar zapuhne bar malo drugačijim intenzitetom i smjerom, vlat trave nešto malo naraste, kukac napravi korak, na tisuće stanica našeg organizma odumre da bi na njihovo mjesto došle nove.

Umiremo u dijelovima

Tako je sve u kontinuiranoj promjeni. I kao što će biljka uvenuti, a stol i ormar istrunuti, tako je prolaznost i ljudska sudbina ma koliko se trudili ostati što duže mladi i živi. Smrt nije jednokratan događaj, nego proces koji se događa na mnogim razinama. Ne umiremo samo kao biće u cjelini, nego se smrt svakodnevno događa našim najsitnijim dijelovima. No unatoč tome, ako se ne dogodi nešto radikalno poput loma ruke ili noge, naše promjene ostaju nevidljivo male. Otuda potječe privid da smo isti jer promjenu ne vidimo u vremenu u kojem se ona događa. Ali to što ju ne vidimo, ne znači da je nema. Mnoge su fine nijanse naše osobnosti prestajale postojati tijekom godina ostavljajući sjećanja koja su potom oblikovala buduće identitete.

Pa ipak, vjerojatno zbog straha od prolaznosti i smrti, želimo ostati nepromijenjeni, uvijek isti, čini nam se da je to vrlina. Kad nekome želimo dati kompliment, kažemo mu da se uopće nije promijenio. Koliko je samo dobrohotne laži sadržano u toj rečenici. Čak i karakter, koji bi trebao biti skup naših trajnih obilježja po kojima sami sebe prepoznajemo kao što nas prepoznaju i drugi, unatoč svim izrekama o vukovima i dlakama, nije nepromjenjiv. Pa ima li onda ičega što se ne mijenja? Postoji li ikakva trajna i jedinstvena bit osobnosti?

U kontekstu ovog razmatranja posebno su zanimljivi jednojajčani blizanci. Mora biti čudno odrastati uz sestru ili brata koji su nam do te mjere slični da drugi ljudi ne samo da ne vide razliku, nego rijetko i razmišljaju o blizancima kao o zasebnim osobama. Budući da je naš doživljaj sebe u dobroj mjeri uvjetovan načinom na koji nas doživljavaju drugi ljudi, ovo učestalo poistovjećivanje i neraspoznavanje vjerojatno djeluju prilično zbunjujuće na dječji doživljaj “sebe”.

Kaže Buddha prijatelju Nagaseni: “Nagasena je samo naziv, puko ime za kose, dlake, nokte, zube, kožu, meso… U apsolutnom smislu ne postoji nikakvo ja.”

Autor Vesna Rajnović

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.

Back to top button