Društvo & problemiPorodicaVijestiZanimljivosti

Zašto i dalje više vjerujemo muškarcima nego ženama?

Ova pojava najčešće je posljedica odgoja, socijalizacije i kulturološkog iskustva. Ljude dijelimo na osnovu spola, godina i roda, i u tom procesu žena uvijek izvuče deblji kraj.

Neki dan sam nagovarala jednu divnu ženu s višedecenijskim iskustvom u novinarstvu i vanjskoj politici da počne pisati kolumnu. Smatram da naš medijski prostor naprosto vapi za jednim takvim eruditivnim, empatičnim i izbalansiranim mišljenjem s osjećajem za mjeru i uvažavanje sugovornika, rekla sam. Godinama čitamo iste ljude, a o politici i “ozbiljnim temama” nam uglavnom pričaju muškarci.

Pogledajte samo kolumnističke rubrike najčitanijih portala i novina, i lijevih i desnih, nastavljala sam, te razliku u zastupljenosti broja “bitnih mišljenja” između muškaraca i žena. Ženska su posve zanemarljiva. Muškarci dominiraju čak i u onim novinama koje uređuju ljudi koji smatraju da ne prave razliku, a žene većinom pišu “lakše teme”, ili one koje nisu atraktivne kako na tržištu mišljenja tako ni na tržištu honorara. Sama ne pišem o politici, naročito ne vanjskoj, jer je ne poznajem, nastavila sam, ali bez obzira na to, postoji mnogo muških autora koji je također ne poznaju, ali ih to ne sprječava da pišu o njoj. Zato nam je neophodno jedno kompetentno mišljenje, neovisno o rodu, izneseno vašim profinjenim stilom, nagovarala sam, ali sve je bilo bezuspješno. “Nemam ja želudac za to”, odgovorila je moja sugovornica, zaključivši time moj pokušaj.

Baš negdje u isto vrijeme, razgovarala sam s kolegicom s kojom pohađam program supervizije iz psihoterapije. Radi se o zadnjem stepenu edukacije iz ove oblasti, na kojem se rad s klijentima obavlja uz stručni nadzor supervizora. Naime, iako ogromnu većinu polaznica programa predstavljaju žene, što je inače slučaj na edukacijama iz psihoterapije, “slučaj” je htio da su nam trenutni supervizori svi odreda – muškarci! Ako ostavimo po strani njihovu stručnost, u koju zaista nimalo ne sumnjam, pitanje koje preostaje glasi: Otkud baš da su muškarci, od svih silnih polaznica ženskog roda, odabrani kao “najbolji”, tj. oni koji će supervizirati druge polaznike (čitaj: polaznice)? Otkud baš oni na vrhu hijerarhije zanimanja u kojem brojčano dominiraju žene?

Patrijarhalna jednostranost

Odgovor je jednostavan, iako je na njega teško pristati. Mi, naime, još uvijek više vjerujemo muškarcima. Njih biramo na odgovorne pozicije prije nego žene. I ne zanimaju nas ovdje slučajevi patrijarhalne pristranosti u kojima se muškarac svjesno bira jer ga se smatra za pametnijeg ili osposobljenijeg za određenu poziciju zbog karakteristika koje se pripisuju njegovom rodu. Ne zanimaju me ni slučajevi otvorenog seksizma i diskriminacije na osnovu roda, već upravo oni suptilniji slučajevi kad se to radi “nesvjesno”. Kada muškarce, kada se mora donijeti odluka, radije biramo iako postoje i žene s jednakim, ili čak boljim, kvalifikacijama. A to rade i žene i muškarci.

Mnoga istraživanja podupiru postojanje nesvjesnog i automatskog odgovora na rod, tzv. nevidljive gender pristranosti. U jednom su ispitanici morali da ocjenjuju lica u odnosu na stepen kompetentnosti, bez ikakvih dodatnih saznanja, i većinom su muška lica ocjenjivali kao kompetentnija. Kod ženskih lica su bolje prošla ona koja su više nalikovala na muška, tj. imala “maskuline karakteristike”. Suprotno uvriježenom stereotipu da su žene te koje više pričaju, dokazano je da su veće pričalice upravo muškarci – oni su ti koji dominiraju razgovorom i preuzimaju temu, a tokom razgovora češće prekidaju žene nego druge muškarce. Iako mnogi misle da je najbitniji sadržaj izrečenog, mnogo bitnije je ko sadržaj iznosi, što spada u neverbalni segment koji čini čak 65% komunikacije. Ustanovljeno je da se pažljivije slušaju muškarci nego žene, čak i kad je sadržaj izrečenog isti, ili ide u korist žena. Kao da je u nama nesvjesno stalno na neki način prisutan autoritet oca, ili muškog vođe, kojem se priklanjamo i pokoravamo, htjele mi to priznati ili ne.

Ova pristranost je uglavnom posljedica našeg odgoja, socijalizacije i kulturološkog iskustva. Svi dijelimo ljude na osnovu spola, godina i roda, i u tom procesu uvijek neko, u ovom slučaju žena, uvijek izvuče deblji kraj. Kognitivno funkcionišemo usvajajući društvene stereotipe koji važe za naš i za druge rodove. Pri tome, ako smo žene, možemo postati nesigurne i umanjivati svoje sposobnosti, dok će ih muškarci precjenjivati te postati samopouzdaniji i asertivniji. Kod većine još postoji uvriježena figura lidera/mislioca/autoriteta/pisca/kolumniste koji mora imati “muške karakteristike”, čak iako ih konkretni muškarac nema. Radi se naprosto o tome da ih vezujemo za muški rod: racionalnost, poduzetnost, spremnost na akciju, hrabrost, dok žene, pa i istaknute žene, moraju biti emotivnije, majčinski nastrojene i sklone brizi za druge, što također uopće ne mora odgovarati konkretnoj ženi.

Jedan od motiva koji najviše iritira, a koji se po pravilu pojavljuje u filmovima i serijama, jeste onaj o ženi koja pruža prvu pomoć muškarcu koji je ozlijeđen. Dok se pojavi ranjeni muškarac, pojavljuje se i žena koja trči po zavoj i alkohol, te mu čisti i zavija ranu, kao da žena automatski mora znati kako se to radi i osjetiti poriv da to radi. Osim žena koje su išle u medicinsku školu ili studirale medicinu, u stvarnosti ne poznajemo mnogo žena koje bi to tek tako uradile, a ovo je samo jedan od brojnih primjera.

Kad historija demantira

Naravno, ovo ne znači da automatski moramo odbaciti sva predubjeđenja, niti da ove karakteristike nekad stvarno ne važe za određene pojedince, muškarce ili žene, samo znači da ih ne trebamo uzimati zdravo za gotovo i rukovoditi se njima pri izboru. Jer čak i ako uzmemo da određeni muškarac kojeg smo izabrali zaista ima određene “muške liderske karakteristike”, pitanje je da li su one zaista bolje za tu poziciju. Historija nas je nebrojeno puta demantovala. Ovo je naročito ilustrativno na primjerima istaknutih žena koje posjeduju tradicionalne muške liderske karakteristike, jer kao da ih na njima jasnije vidimo pa ih oštrije i osuđujemo. U našoj javnosti ovo se može poistovjetiti sa ženom koju nećemo imenovati, ali za koju smo sigurni da bi većina odmah znala o kome se radi. Žena na poziciji vođe (nemamo još ni imenicu ženskog roda) još nije pravilo, nego izuzetak, i dok muškarac vođa ima privilegiju da pokaže širinu karaktera, kod žena je ta pozicija uglavnom rezervisana za uloge svetice, vještice ili pak stranačke marionete, koja je tu postavljena samo da zadovolji političku kvotu.

I najgore što su ovakva rezonovanja još prisutna kod ljudi čak i kada ne misle da je to slučaj. Zanimljivo se u tom kontekstu osvrnuti na primjer književnih nagrada. Iako u zadnje vrijeme sve više žena, barem na Zapadu, dobija najrelevantnije književne nagrade i broj nagrađenih spisateljica se skoro izjednačio s brojem nagrađenih pisaca, došlo se do veoma interesantnog saznanja. Analizirajući sadržaje nagrađenih knjiga, otkrilo se da prednjače narativi u kojima su glavni protagonisti muškarci ili pak imaju podjednak broj muških i ženskih likova. Najmanje nagrađenih djela bilo je pisanih iz ženske perspektive i isključivo o ženama. Ovo ukazuje na to u kojoj mjeri još nesvjesno pridajemo veću važnost “muškom pogledu i svijetu”.

Mi smo i u ovom pogledu još iza najrazvijenijih zapadnih zemalja. Fakt da je Senka Marić prošle godine osvojila nagradu “Meša Selimović” za roman pisan iz ženske perspektive o ženskom iskustvu, izuzetak je koji potvrđuje pravilo. Situacija postaje još gora kada se osvrnemo na (ne)utjecaj autorica koje pišu za medije i njihovu vidljivost. Prvi korak ka izjednačavanju predstavljala bi svijest o tome koliko je ova suptilna i “nevidljiva” razlika još prisutna.

Da urednici i urednice određenih medija – i desnih i lijevih i zavisnih i nezavisnih – a koji/e za sebe smatraju da su gender neutralni/e, razmisle u kojoj mjeri je to zaista tako i da li će bez ikakve “nesvjesne” razlike angažovati jednako brzo i kolumnistu i kolumnistkinju? Da li su im određeni pisac ili spisateljica, ili pak novinar i novinarka, podjednako atraktivni te u kojoj mjeri na njihovu odluku utječe rod, a u kojoj drugi faktori? Zašto do sada nisu angažovali novinarku s početka teksta iako je njeno poznavanje političke situacije daleko veće od nivoa kojeg posjeduju njene muške kolege koji o njoj pišu? Broj aktivnih i utjecajnih kolumnista nasuprot kolumnistkinja govori da ta razlika itekako postoji, i da u ogromnoj mjeri ide u korist kolumnista.

Naravno, ovo se ne odnosi samo na novinarstvo i medije već i na sve druge oblasti. Što god je neka pozicija atraktivnija, ima veći simbolički i finansijski značaj, možemo biti sigurni da ćemo na njoj prije naći muškarca nego ženu. A to imamo zahvaliti i muškarcima i ženama.

Analiziraj.ba

Povezani članci

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Pogledajte i ovo...
Close
Back to top button