Ti njeni ašikli u zelenoj boji, pa kad pogledaš kroz njih vidiš ibrike, stare džezve, fildžane iz kojih se pije kahva, sve vas to vraća kroz vrijeme jednog bosanskog nasljeđa, te sečije, male stolice, stolovi, sehare
U nas ti ne valja ni kad palamudiš, niti kad dobro govoriš, nije vakat da budeš ni pametniji, a ni gluplji. Bezbeli ti je najgore da budeš ters, jazuk i inatdžija… Kada krenete u obilazak Sarajevom i sarajevskim ulicama, uvijek vas za spomenike građevine, pa i same ulice vežu neke priče. Tako se i naslušaš svakojakih priča, ali ne upamtiš sve. Vidiš, Sarajevo nikada nije bilo samo puka historija koju prođeš kroz udžbenike. Sarajevo je uvijek bilo više od toga. Obzirom da su Sarajevom ostajele turske gradnje kako i austro-ugarske meni se čini da više se legendi veže za Osmanski period, možda se ljudi neće složiti sa mnom.. možda će i kazat’ da to samo oni koji su doživjeli, prošli, došli znaju najbolje. Kada bi se sve perom pisalo i ustaklo na hartije mislim da bi smo onda izgubili onu ljepotu, kada zasjedneš na sijelima pa vaziš o pričama, jah o Sarajevu, jah o nekom drugom gradu.
Nikada prije nisam nešto puno pažnje obraćala na Inat kuću, nekako, samo bih je slikala usput, eto, nešto mi uvijek bi lijepa. Sva prksona, stoji nekako najponosnije sa lijeve strane Miljacke. Ti njeni ašikli u zelenoj boji, pa kad pogledaš kroz njih vidiš ibrike, stare džezve, fildžane iz kojih se pije kahva, sve vas to vraća kroz vrijeme jednog bosanskog nasljeđa, te sečije, male stolice, stolovi, sehare. A kad pogledam zidove kuće sjetim se da je kamen po kamen prenešen s jedne obale na drugu. Zamislite vi tog inata i tog insana Benderije da je jednom prilikom izjavio:“ Car u Beču je veliki i moćan, od mene mu svaka čast i poštovanje, ali on nema para koje bi platile moj rahatluk.“ Možda to sada kada čitate izgleda nabusito gordo sa podpitanje:“ jašta, ko si ti da tako govoriš.“ Upravo zbog te rečenice, i pregovaranja između cara i Banderije, našli su kompromis.
Tvrdoglavi vlasnik kuće je tražio od Monarhije da kompletnu kuću, dio po dio, kamen po kamen prenesu s desne strane Miljacke, na lijevu, te da mu se da vreća dukata. Obzirom da je geografski položaj Sarajeva težak i da se nije mogla nigdje drugo izgraditi veličina i gromada od Vijećnice tako i uradiše. Prema legendi Benderija je svakog dana sjedio na uz Šeher – ćehajinu ćupriju i gledao kako radnici prenose dijelove njegove kuće i podižu je na drugoj obali. Nažalost nije bilo moguće ispoštovati njen prvobitni izgled kao što je temelj nisu mogli biti prebačeni. I tako ona iz prkosa, prepirke, zavade ili tvrdoglavosti pređe s jedne strane na drugu, od tud i poteče naziv „INAT KUĆA!“.
Današnja kuća izgrađena je od drveta i ćerpiča kojom je dok je bila vladavina Turske bilo prekriveno dosta sarajevskih dućana u Bazerdžanima, i kuća. Kako kažu Google, Wikipedia i sam vlasnik kuća je građena bez podruma, i imala je samo prizemlje i prvi sprat, naravno vremenom je nadograđena sa unutrašnjim basamcima, i kulom, a kasnije već i malim dijelom terase. Od 1997. Godine u Inat kući se otvara nacionalni restoran. Danas se ovaj objekat nalazi pod zaštitom Zavoda za zaštitu kultuno-historijskog nasljeđa. Pri samom ulazu u kuću s desne strane na drvenoj ploči stoji natpis“ Bila sam na onoj strani, ali pređoh vamo iz inata“… sjetite se ove rečenice kada sljedeći put zakukate da nešto ne možete ili nemate šansi da uradite. Sve se može kad se hoće, ali bez prkosa, bez da naudite nekome. Bez da povrijedite nekoga. Al ipak postoji inati koji se itekako isplate, kao ovaj Banderijin. Da ne bi njegovog inata, ne bi bilo ni ove kuće, možda bi danas tu stajala neka druga građevina, neki drugi muzej. Ali možda taj muzej ne bi imao pouku kakvu nosi ova kuća. Nemojte dozvoliti da vam u životu dohakaju predraduse, strahovi i da vaše vrijednosti mogu platiti novcem.
Kako Vijećnica predstavlja moć Monarhije bez obzira koje generacije dolaze, tako s lijeve strane Inat kuća predstavlja jednu sentimentalnu vrijednost koja se ni tada, a Boga mi ni sada ne može platiti novcem. Kada pogledaš priču jedne Inat kuće, shvatiš da inata nema goreg zanata, a od životom usađenih vrijednosti boljeg ćejfa i rahatluka. A da vam priznam vala nešto na kraju svega ovog… meni nema boljeg insana od onog terslije i mrgud insana s dobrom dušom nego onaj što tapše svakog po ramenu, svakom tepa, i svakom se kezi. I kad sve ovo pročitate znajte da iza mog pera koje piše ovo stoji jedan tersli insan i zanovjetalo koje bi zasigurno za svoje sentimentalne vrijednosti uradilo isto što i Banderija. Ja Banderiji dok pijem onu bosansku sa rahaltukom u ovoj Inat kući, dižem bijeli bajrak, a vi kako hoćete.
Anela Hatić – Posjeti.ba
