Društvo & problemiVijesti

DJEČJI BRAK: Ostarjeli pedofili kupuju jedanaestogodišnje supruge

Prodajom djevojčica starijim muškarcima roditelji zbog siromaštva legitimiraju pedofiliju, prešutno participirajući u njoj. Tako su djeci, umjesto obrazovanjem i igrom, dani ispunjeni prisilnim seksualnim odnosima i drugim oblicima nasilja

Zaštita djevojčica od seksualnog iskorištavanja je gorući problem s kojim se međunarodna zajednica hitno mora uhvatiti u koštac. Iako se prava djeteta svakodnevno krše na mnoge i raznolike načine, sve podjednako bešćutne, među monstruoznijima je prisila na sklapanje braka.

Riječ je o široko rasprostranjenoj praksi, ponajviše u zemljama južne Azije i Afrike. U Europi, pak, najveća opasnost djevojčicama prijeti u Albaniji, Rumunjskoj, Bugarskoj, Mađarskoj i Poljskoj. Zastrašujuća je spoznaja da ih na udaju, u pravilu, primoraju vlastiti roditelji, ponekad vođeni tradicijom i religijom, a češće financijskim razlozima. Prodajom kćeri u dobi od jedanaest, dvanaest godina značajno starijim muškarcima, roditelji na rubu očaja uslijed siromaštva i nemogućnosti prehranjivanja obitelji, de facto legitimiraju pedofiliju, prešutno participirajući u njenoj realizaciji. Tako su djevojčicama, umjesto obrazovanjem i igrom, dani ispunjeni prisilnim seksualnim odnosima često u kombinaciji s ostalim oblicima nasilja. Izložene su i povećanom riziku rane trudnoće zajedno sa svim komplikacijama do kojih ona može dovesti uključujući, nerijetko, i smrtni ishod. Pod prijetnjom batina pa i oduzimanja života, prisiljene su ropski služiti i zadovoljavati požudu neprivlačnih staraca koje moraju nazivati svojim muževima iako ih do braka nisu niti vidjele, a kamoli zavoljele i u odnosu na koje ne mogu osjećati ništa drugo doli strah i odvratnost.

Osramoćena i ostavljena

Djevojčica Aracely iz Gvatemale, s 11 je godina prodana 34-godišnjem muškarcu. Neki bi rekli da ju možemo smatrati “sretnom”, uzimajući u obzir da je jednako tako mogla biti prodana i muškarcu starijem od 50 ili 60 godina. Pa ipak, malo je tu sreće. U četvrtom mjesecu trudnoće muž ju je ostavio tvrdeći da dijete, koje je ovo drugo dijete nosilo u svojem tijelu, nije njegovo. Budući da je činom napuštanja moralno osramoćena, nije se smjela vratiti svojoj obitelji da ne ukalja i njihov ugled. Tako je s 14 godina Aracely postala samohrana majka. Njenu je tužnu priču fotografski ispričala Stephanie Sinclair u sklopu projekta “Too Young to Wed” (“Premlada za udaju”). I to je tek jedna od stotina milijuna istih ili sličnih priča. UNFPA, agencija UN-a koja se bavi poboljšanjem reproduktivnog zdravlja, zaustavljanjem nasilja u intimnim vezama te sprječavanjem dječjih brakova, izvještava kako se u zemljama u razvoju svaka deveta djevojčica uda prije navršene 15. godine. Prema podatcima UNICEF-a, svake godine 15 milijuna djevojčica, među kojima nije mali broj onih koje su navršile tek deset godina, stupa u brak. Ali tragedija tu ne prestaje, djeca koju rode nastavljaju samoreproducirajući krug siromaštva, zlostavljanja, slabog ili nikakvog obrazovanja, loše zdravstvene zaštite i obespravljenosti. To posebno vrijedi za žensku djecu ovih djevojčica. Zato su Ujedinjeni narodi postavili cilj zakonske zabrane dječjih brakova u cijelom svijetu do 2030. godine. Iz današnje se perspektive njegovo ostvarenje čini vrlo neizvjesnim.

Vršnjačka ženidba

Ima još jedna forma zlostavljanja, koja se osobito često prakticira u romskim zajednicama širom Europe, u Hrvatskoj najviše u Međimurju. Riječ je o vršnjačkoj ženidbi djece, najčešće u dobi od četrnaest, petnaest godina. I ma kako im bilo teško kročiti kroz život ionako prepun predrasuda i diskriminacije, to što su oboje djeca ovakve brakove čini malčice manje užasnim u usporedbi s prodajom kćeri ostarjelim pedofilima. Više od polovice Romkinja u Hrvatskoj do 18. godine života već ima dvoje, troje djece, a čak sedam posto se uda i prije 14. godine. Ukoliko djevojčica nema prethodna seksualna iskustva, obitelj mladoženje će za nju isplatiti dvije do tri tisuće eura, a ako nije “nevina” iznos će biti tek 400 eura. Zbog brige o djeci i kući, čak 40 posto će ih prekinuti obrazovanje ostajući bez završene osnovne škole i bez realne šanse za poboljšanje životnih uvjeta. Kako u toj dobi ni dječaci niti djevojčice nisu ni tjelesno ni psihički zreli, kao niti financijski sposobni za partnerski odnos i roditeljstvo, Obiteljski zakon zabranjuje sklapanje ovako ranih brakova. Nije jasno zašto ih država u praksi tolerira. Ukoliko treba odmjeriti važnost očuvanja običaja unutar neke etničke zajednice i njene kulturne autonomije u odnosu na dobrobit djeteta s druge strane, dileme ne bi smjelo biti. Uostalom, zar je običaj jači od zakona?

Ali ova praksa nije rezervirana samo za romsku zajednicu. 2009. godine mediji su prenijeli priču o jemenskoj dvanaestogodišnjakinji Favziji, koja je umrla pri porodu, nakon što je tri dana u strašnim mukama pokušavala istisnuti dijete. Otac ju je udao u dobi od jedanaest godina, u čemu jemenska vjerska i običajna tradicija ne vidi ništa sporno. Ali mi vidimo. Takvom okrutnom praksom grubo se krše prava djeteta, dovodi u pitanje njihovo tjelesno i mentalno zdravlje pa i sam život te ih se onemogućuje u ostvarivanju maksimalnih životnih potencijala. Ali nema mjesta nadmenoj europocentričkoj oholosti jer ni europski zakonodavci često nisu dovoljno senzibilizirani u odnosu na žrtve nasilja. Tako, primjerice, Malta propisuje da otmičar neće biti kazneno gonjen ukoliko, nakon nasilnog oduzimanja slobode otmicom, oženi svoju žrtvu.

Trgovina ljudima, pogotovo djecom, u svim bi državama svijeta trebala biti tretirana kao teško kazneno djelo i zločin protiv čovječnosti. Njome se drugom čovjeku oduzimaju ljudska prava i najteže povređuje dostojanstvo. Prije pune 62 godine, na Općoj skupštini UN-a 1959. donesena je Deklaracija o pravima djeteta, a 1989. možda i najznačajniji dokument u provedbi dječjih prava, Konvencija o pravima djeteta koju su potpisale gotovo sve zemlje svijeta. Ovim se dokumentima svoj djeci jamče jednaka prava na život, brigu, slobodu mišljenja i izražavanja, na privatnost, zaštitu od zlostavljanja, zdravstvenu zaštitu, obrazovanje, odmor i igru te mnoga druga prava. Ako dopustimo dječje brakove ili pred njima samo zatvorimo oči praveći se da ih ne vidimo, ako ih pokušamo opravdati argumentom nemiješanja u specifičnosti i autonomiju pojedinih kultura, religijskih običaja i tradicije, hoće li išta od ovih prava preostati? Do kada će institucije društva pa i one međunarodne kontrole provedbe pravnih obveza, dopuštati najbrutalnije zlostavljanje djece u formi seksualnog ropstva? Riječ je o 25 tisuća novovjenčanih djevojčica na dan. Svakog dana.

“Roses are red, violets are blue, you are eleven and I’m sixty two.”

Autor Vesna Rajnović

Povezani članci

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back to top button