Inače kada pišem tekstove za kolumne imam rok, imam tezu, imam neki početak, imam neki kraj. Prvi put pišem tekst, a da nemam nijednu tezu kraj sebe. Pišem ga onako iz srca. Onako kako sam ga doživjela 6.aprila. 2018 godine. Pišem ga onako kako sam prvi put u životu vidjela gondolu, prvi put čula zvuk žičare sa memli strane. Iste one zičare koja 26 godina nije bila dio grada Sarajeva. Ali zato danas jeste.
Danas prvi put sa svoje 23 godine su me dotakle emocije. Danas sam osjetila šta je značilo: “djetinjstvo u prahu, mlijeko u prahu, jaja u prahu, kuće oko mog oca,moje majke u prahu, a ljudi veseli.”
Šta je značilo:” kada umjesto hljeba jedeš ono ništa, to je djetinjstvo u ratu.”
Šta je značilo:”naše igračke su bile repovi od granata i geleri, padobrani od svjetlećih raketa i naravno čahure različitih kalibara.”
Danas..Danas dvije strane, dvije mahale, jedan Dino, jedan Hari, jedno Sarajevo, dvije priče. Jesil’ Vratničanin il’ si Bistričanin? Jesil’ Sarajlija il’ si papak? Jesil’ mahalac il’ si haustorče?
I babo i mama su sa Bistrika, ali sam sticajem ratnih okolnosti odrasla kao haustorče. Dolazili smo mi na Bistrik nije da nismo, ali sam se ja teško uklapala u taj mahalski život. Do unazad dvije godine sam kada prođem mahalom govorila “Dobar dan”, a nekako Vam je to u mahali suviše hladno, suviše gordo pa Vas gledaju prije kao “biće koje je palo s Marsa”. To biće koje je palo s Marsa je naučilo šta znači “merhaba komšija hoćel to?” Naučila sam kako je miris kahve drugačiji u mahali, da se kolač dijeli ljeti između dijece i da jedu mnogo sporije, ćejfe. Naučila sam da mahala ima priču, pozadinu, ljubav.
Ne možeš ti bolan osjetiti miris halve i somuna za vrijeme Ramzana k’o na Bistriku.
Zalogaj po zalogaj, naučila sam se prilagođavati mahalskom životu, ponosno danas govorim da sam dijete mahale, jer to i jesam. Dokazala sam to sebi gledajući u Hrvatinu otvaranje žičare. Skoro najvećeg simbola grada. Ponosna sam jer sam čula priče, vidjela emocije ljudi. Da, neki su plaklali, neki su se prisjećali svog djetinjstva, svojih drugova. Kažu danas nisu više dio te priče, nisu doživjeli da vide da se žičara vratila u grad, agresorka ruka im presudila.
Dok su prolazile korpe Trebevićke žičare, slušala sam priču jedne starije nane. Pričala je kako je rijetko išla na Trebević žičarom, jer su kaže ljudi voljeli ići pješke uz Čolinu kapu. A odozgo nekad niz bašče preko Hrida na Megaru, a nekad niz Okruglu i Bistrik do Komande. Kaže i ne osjetiš koliko se umoriš dok ideš uz Mahmutovac. Ne osjetiš, jer se ispričaš, ne možeš da osjetiš jer moraš da promahalaš:”Jel’ se ona Sajina udala, šte čeka vrijeme je?”, “Jesil vidjela ona Mehina hoda nam s onim našim komšijom, kažu da se vole.”,”Fin je onaj Salkin, dobra je to porodica, ona se mala dobro udala.” I eto te korak po korak na Vidikovcu.
Osjećaj ljubavi, ponosa, sreće, nostalgije osjetio se u zraku, osjetila su se i zvjerstva počinjena pod komandom paljanskih zlotvora, ali nisu uspjeli uništiti sreću i ljubav. Nisu uspjeli pokoriti Sarajevo, a i gdje ćeš kada je opasano sa sedam bedema?
Žičara je jednostavno postala spomenik ljubavi između dvoje ljudi Sarajke Maje i filantropa Offermana. Čekali su. Čekali su 26 godina, ali samo da bi vidjeli ono što su već znali. Prije ili kasnije dobro uvijek pobjedi zlo, ljubav uvijek pobjedi mržnju.
Sa mjesta na koje se popenjete žičarom 6. aprila 1992 godine započet je napad na Sarajevo. Ta paljba nije prestala 1.425 dana. Jedan od najljepših pogleda na grad agresor je zamjenio za pogled pakla. Jedna od žrtava je bio i Ramo Biber koji je čuvao žičaru. Ramo i Abdulah iskočili su iz stanice i pojurili kroz šiblje i šumu trasom žičare prema gradu. Za njima su rafalno zapucali. Ramo je pronađen mrtav u blizini trećeg stuba žičare. Danas zadnja stanica Vidikovca ponosno nosi njegovo ime. I neka nosi, treba da nosi. Treba generacijama koje dolaze pričati historiju Sarajeva, da je nikada ne zaborave.
Treba im reći da će jedna žena danas sjesti u tu žičaru i sjetiti se kako je prije rata sjedila u toj kabini sa svojim Haretom, Sašom, Eminom, i smijat će se, bit će mladi kao onog aprila ’92. godine kada su još uvijek bili skupa. Danas će ta ista žena sjesti, i niko te njene drugove neće vidjeti sem nje, ali će ih ona iz sjećanja iz srca pustiti da vide.
Jer oni su danas ja, oni su danas ti, oni su danas ta žičara.
Oni su danas onaj Boško i Admira koji se ponosno drži za ruku dok idu gradom. Sjetite se toga.
Oni su danas Almir i Dženana koji su jednoj mahali, mojoj mahali dali prvu ljubav. Sjetite se kada vam se desi ljubav u Mahali.
Svi oni koji su ptice bijele nad Kovačima, na Pajama, na Barama, svi u oni danas simbol grada Sarajeva. Sjetit ćete se toga kada krenete na Slatko ćoše da popijete kahvu, sjetit ćete se da Sarajevo nije pokorio agresor, da Sarajevo i dalje živi, živi jer neka nova mladost dolazi. Živi da stvori novu ljubav.
Zaljubiš se u mahale onako kao sam se ja zaljubila, zaljubiš se u ranjene zgrade pune ožiljaka, i glasne tramvaje, mostove. Zaljubiš se ti u Titovu. Zaljubiš se i u Miljacku, pa čak i kada je kiša oboji. Zaljubiš se u ove rascvjetale Trebevićke behare. Zaljubiš se u Bistričke uzbrdice.
Zaljubiš se i u komšiju, zaljubiš se i u Sarajliju. Jer..
Sarajevo je Bistrik.
Sarajevo je Vratnik.
Sarajevo je Grbavica i Željin stadion.
Sarajevo je Koševo i Horde Zla.
Sarajevo je sve to, i još malo više.
Bit će na ovoj žici i mahalanja, i prvih poljubaca, i malo kiše, i malo sunca. A Bogami bit će i prosidbi, samo se nadam da će nadmašiti selfije.
Sarajevo neka vam bude nada i pogled u budućnost. Ponekad, ne znam šta mi je život pripremio. Ali bih voljela da u Sarajevu dočekam svoju starost, da osjetim pravu ljubav, da moje dijete napravi prve korake u mojoj Mahali.
Da na dan svog vjenčanja, ustanem i udahnem sarajevski zrak. Da njega čekam na pragu svoje kuće. Da mi prođe Mahalom. Da me drži onako čvrsto za ruku, i nikada je ne pusti. Da ga poslije Bajram namaza dočekam, da mu staru majku poljubim u avliji, da joj se zahvalim jer mi je podarila čovjeka kojeg svim srcem volim.
-Je l’ Sarajevo gdje je nekad bilo?
-Jeste! I raste, i diže se, i živi za neku novu mladost!
Anela Hatić – Posjeti.ba
